OPASAN PUT U OVISNOST

Prvi put droga se obično kuša iz znatiželje ili na nagovor prijatelja. Dobro razmisli isplati li se ući u takav rizik. Posljedice, na koje kasnije više ne možeš utjecati, mogu biti vrlo teške








Pa što, jedan mi džoint neće naškoditi. Želim znati što je to zapravo, kako se osjećaš, što doživljavaš...
Naoko bezazlena znatiželja , međutim, može biti samo prvi korak u svijet droge. A kako on izgleda, to več zacijelo znaš iz brojnih novinskih članaka, televizijskih dokumentaraca, filmova, ispovijedi ljudi koji žive u tom paklu, ili su ipak imali sreću da se iz njega izvuku. Broj narkomana i u nas raste, pa su sve veće i mogućnosti da se nađes u društvu u kojem će ti netko ponuditi 'travu', ili barem u tebi pobuditi znatiželju. Pravi je odgovor: hvala, ne bih. Naravno, konačna je odluka na tebi, ali mudro je imati na umu sve ono što ti o tome mogu reći i savjetovati roditelji, nastavnici, liječnici, sociolozi, kao i oni koji su sve to iskusili na vlastitoj koži. A sve to doista upućuje na jedan jedini odgovor: Ne!
I to bez obzira na to radilo se o takozvanim lakšim, ili, pak, težim drogama. Jer, svaki početak, ma kako se bezazlenim i bezopasnim činio, može završiti tragično. Put je, kako opisuje američki stručnjak dr. Robert Schwebel, uglavnom uvijek isti, vodi kroz četiri faze. Pretpostavimo da nisi odoljela/odolio izazovu prvog džointa. Kako bi se situacija za tebe mogla dalje razvijati?


ČETIRI OPASNA KORAKA
Prva faza: proba
Drogu uzimaš da bi probala/probao njezine učinke, ili te na to netko nagovorio. Netko samo na tome i ostane, ali netko će za narkotikom posegnuti i drugi, treći, i tko zna koji put.
Druga faza: sve češće s drogom
Probala/probao si, možda ti se svidjelo, zašto ne bi još koji put? I sve češće uzimaš drogu, u društvu, za dobro raspoloženje. Pritom na to trošiš i sve više novca, svog džeparca. Sve ti se još uvijek čini bezopasnim, računaš na to da možeš prestati kad god hoćeš. Je li doista tako?
Treća faza: navika
Iz druge, vrlo je lako skliznuti u treću fazu. Već vrlo štetnu i vrlo opasnu. Postaješ zaokupljena/zaokupljen drogom. Uzimaš je i zbog toga da bi se lakše nosila/nosio sa životnim problemima. Ali, oni se tako ne mogu riješiti. Zanemaruješ svoje dnevne obaveze, gubiš dah u školi, ostaješ bez starih prijatelja, krećeš se u novom društvu, društvu narkomana. Sada je već teško odustati. Na kraće ćeš vrijeme možda i prestati uzimati drogu, ali prva prigoda, prvi tulum, ili prvi problem na koji naletiš, opet te vraća njoj. Postaješ svjesna/svjestan da to što radiš nije dobro, ali jednostavno nisi u stanju prekinuti, što ti još dodatno ruši samopoštovanje.
Četvrta faza: ovisnost
U toj, najopasnijoj i najštetnijoj fazi, svojim životom ne vladaš ti, nego droga. Ona ti je važnija od svega, zbog nje zanemaruješ sve ostalo, bez nje više ne možeš. Nema šanse da završiš školu, nađeš ili zadržiš posao. Droga ti više ne pruža baš nikakvo zadovoljstvo, ali je jednostavno moraš uzimati. Vrtiš se u začaranom krugu: od problema koje je izazvala droga bježiš uzimajući baš tu drogu. Trebat će snage, volje i upornosti da se iz toga izvučeš. Neki će reći da se mogu izvući kad god požele, ali ih život, činjenice i statistika demantiraju. Ne vjeruj im. Ovisnost o drogi manifestira se u svim područjima života. Ovisnik zanemaruje školske obaveze, kasni ili ne dolazi na nastavu, dobiva sve lošije ocjene, neprimjereno se ponaša u razredu. Mijenja mu se i društveni život, gubi prijatelje, a do napetosti i sukoba dolazi i u obitelji.

Droga ostavlja duboke tragove i na tijelu.
Jasni i svima vidljivi znakovi uzimanja droge:
1. Crvene oči.
2. Zanemarivanje osobne higijene.
3. Gubljenje težine (kod nekih droga).
4. Poremećaji u spavanju.
5. Umor ili hiperaktivnost.
Želiš li da se to i tebi dogodi?


SVAKA JE DROGA OPASNA
Postoji više tipova droge koji na čovjeka djeluju na različite načine. Neke droge ostavljaju lakše, neke teže posljedice, ali nema bezopasnih. Pogotovo kada se izrode u naviku i ovisnost. Nije, dakle, nimalo bezazleno ni drogiranje udisanjem. Udisanjem, mirisanjem, 'snifanjem' nekih hlapljivih kemikalija koje se nalaze i u predmetima za svakodnevnu uporabu, kao što je, na primjer, ljepilo, javljaju se različiti 'umjetni' osjećaji, radost, sreća ili strah. Ta opijenost, međutim, s vremenom postaje kobnom. Dolazi do bolova u želucu, organizam slabi, a poslije nekog vremena oštete se živci, jetra, bubrezi, pa i mozak, javljaju se problemi sa srcem. Bilo je slućajeva da je 'snifanje' izazvalo i gušenje. Dakle, smrt. Zastrašujuće, zar ne?
Najpopularnija je droga, i neki će ti reći čak bezazlena, marihuana. Trava, kako je zovu. To je sasušena indijska konoplja, odnosno njezino lišće i peteljka. Uzimaju je za opuštanje, za dobro raspoloženje, za ležernost, za svladavanje tjeskobe. Ali, nemoj joj vjerovati! Stalni korisnici marihuane također postaju ovisnici, mijenjaju se kao osobe, ugroženo im je zdravlje. Pušenje 'trave' nadražuje pluća, može izazvati rak, baš kao i pušenje cigareta. Kokain, u bilo kojem obliku, ušmrkavanjem kroz nos, pušenjem, ili kad se otopi u vodi i ubrizgava injekcijom, izaziva velike zdravstvene probleme. Za ovisnike, on je sve: hrana, piće, dečko ili cura, prijatelj, obitelj. A cijena je velika: narušeno zdravlje, potištenost, razdražljivost, tjeskoba, depresija. Opasno je i uzimanje ostalih vrsta droga, hašiša, heroina i LSD-a, a droge su zapravo i alkohol, nikotin i kofein. Svi su štetni po tvoje zdravlje i svi, prije ili kasnije, izazivaju ovisnost. Iz koje se jako, jako teško izvući.
Ubrizgavanje droge injekcijom, to zacijelo znaš, donosi i opasnost više: mogućnost zaraze HIV-om (AIDS-om ili sidom, kako tko već zove tu neizlječivu bolest), kao i vrlo opasnim hepatitisom B i C.


ODLUČI: 6 x NE ILI DA
Zato, prije prvog 'snifanja' ili 'trave', razmisli i odgovori samo sebi na ova pitanja sa da ili ne:
Ući ću u taj rizik, baš me briga što znam da je to opasno;
Ne poštujem i ne volim sebe, a ni svoju obitelj, svoje prijateljice i prijatelje;
Baš me briga za moje zdravlje i moj izgled;
Baš me briga za mog dečka/moju curu;
Svoje probleme, u obitelji, u školi, u društvu, ne mogu riješiti niti sama/sam, niti uz pomoć roditelja, prijatelja i svih onih koji me vole;
Više vjerujem onima koji su drogu već probali, nego roditeljima, nastavnicima, prijateljima.
Ako su ti baš svi odgovori 'da', vjerojatno ćeš probati. Ipak, možda potom, na svoju sreću, i odustati. Ako ti je barem jedan odgovor 'ne', nema brige - valjda si dovoljno mudra/mudar da se u tako nešto, u takav nepotrebni i opasni eksperiment nećeš ni upustiti. Doista se ne isplati.




10 ZASTRAŠUJUĆIH ZABLUDA

Droga se počne uzimati slično kao što se popuši prva cigareta: iz znatiželje, na nagovor prijatelja, da bi se impresioniralo društvo, da bi se potražio izlaz iz problema. Lak početak, koji može dovesti do teških problema. Zato, kad razgovaraš s nekim o drogi, kad te netko nagovara na prvu 'travu', kad si u iskušenju da iz vlastitog iskustva saznaš što je to zapravo, imaj na umu ono što znanost i liječnici sasvim pouzdano znaju o drogi. I ne nasjedaj olako nagovaranju onih koji će ti tvrditi da sve to skupa baš i nije tako opasno. Njihovi argumenti 'za' na staklenim su nogama.

1. Tvrdnja: Marihuana povećava tvoju moć zapažanja i koncentracije.
Činjenica: Nije točno. Marihuana te, naprotiv, čini zaboravljivom/zaboravljivim i može narušiti i uništiti tvoju koncentraciju. Ako sjedaš za upravljač automobila ili radiš s nekim strojem, a pod utjecajem si marihuane, to može završiti tragično.
2. Tvrdnja: Kokain te čini budnijom/budnijim, živahnijom/živahnijim, donosi samouvjerenost.
Činjenica: Točno, ali samo dvadesetak minuta. A onda, umjesto toga, dolazi uznemirenost, mučnina i nesanica. Uzimaš li ga dulje vrijeme, počet ćeš se osjećati tjeskobno, deprimirano i paranoično.
3. Tvrdnja: Uzimanje ecstasyja ne izaziva nikakve popratne pojave.
Činjenica: Naprotiv, ecstasy može izazvati napade panike, mučnine, kočenje ruku i nogu, stezanje mišića vilice. Zbog hipertermije, izraženog povišenja tjelesne temperature, može doći i do iznenadne smrti. Ta droga izaziva i neizlječiva oštećenja mozga i živaca čak i ako se uzima samo jednom na tjedan u godinu dana. A o posljedicama dugoročnijeg uzimanja ecstasyja još se zapravo i ne zna dovoljno.
4. Tvrdnja: Voda je dobro protusredstvo popratnim pojavama pri uzimanju ecstasyja.
Činjenica: Voda sigurno nije nikakav protulijek, ne zaustavlja neželjene popratne pojave. Ako je netko iz tvog društva već bio tako lakomislen i uzeo ecstasy, natjeraj ga da pije voćni sok ili neko energetsko piće, i to pola litre svakih sat vremena, te da pojede nešto slano kako bi nadoknadio natrij koji gubi znojenjem.
5. Tvrdnja: 'Snifanje' nije opasno.
Činjenica: I te kako je opasno. Sva otapala su potencijalni ubojice. Na primjer, u Velikoj Britaniji svakog mjeseca umre četiri do pet mladih zbog udisanja otapala. Među njima ima i onih koji su to prvi put probali! 'Sniferi' ponekad izgube svijest i uguše se onim što su povratili.
6. Tvrdnja: Pušenje marihuane manje šteti zdravlju nego pušenje cigareta.
Činjenica: Marihuana može u istoj mjeri oštetiti pluća kao i cigareta, čak možda i više. Dim marihuane takađer sadrži katran i ugljični monoksid.
7. Tvrdnja: Lako ćeš odbaciti kokain.
Činjenica: Nipošto neće biti lako. Redoviti korisnici, kada se odreknu kokaina, još se dugo osjećaju depresivno i potišteno. Teško im je uvjeriti same sebe da se mogu dobro zabaviti i bez droge.
8. Tvrdnja: Odreći se heroina, to je samo stvar moje odluke.
Činjenica: To apsolutno nije istina. Simptomi odvikavanja od heroina su tegobe slične onima kod jake gripe: znojenje, zimica, drhtavica... A neizdrživa čežnja za tim otrovom može potrajati jako dugo.
9. Tvrdnja: Mala količina LSD-a neće izazvati nikakav posebni učinak i štetu.
Činjenica: Pogrešno. LSD je iznimno moćna droga. Čak i mala količina djeluje, a nikada ne znaš koliko zapravo uzimaš.
10. Tvrdnja: Pretjeruju oni koji kažu da uzimanje LSD-a izaziva paranoju.
Činjenica: Ne pretjeruju. LSD te može učiniti izrazito paranoičnom/paranoičnim. Droga utječe na mozak, na psihu. Stalno ćeš gledati oko sebe, preko ramena, u strahu da te netko prati, da netko kuje zavjeru protiv tebe, da ti želi nauditi. Uzimanje LSD-a izaziva dugoročne probleme s psihičkim zdravljem.


KAKO ODBACITI DROGU?
Redovito uzimanje droge izaziva ovisnost. A ovisnost je bolest. I to bolest koja se, i kada je ovisnik izliječen, uvijek može vratiti. Postoje različiti načini i pristupi u liječenju ovisnika, ali najbolji je onaj koji će prihvatiti sam ovisnik.
Liječenje se odvija u nekoliko faza. Najprije valja tijelo osloboditi fizičke ovisnosti, dakle, treba prebroditi takozvanu apstinencijsku krizu. Jer, tko je navikao redovito uzimati drogu, prolazi teške trenutke kad ostane bez nje. Ta se faza prolazi uz pomoć lijekova. U drugoj fazi treba učvrstiti i očuvati apstinenciju kako ovisnik ne bi ponovno posegnuo za drogom. Stručnjaci kažu da se to najbolje postiže u obitelji, uz pomoć stručne osobe. No, ako obitelj ne jamči uspješnost te bitne faze, ovisnik će si pomoći prihvati li dulji boravak u nekoj terapijskoj zajednici. Tamo se vraća u normalan život, školovanjem i radom. To, međutim, katkad može potrajati i nekoliko godina.
Dio ovisnika, bez obzira na sve posljedice, ustraje u svom načinu života. Kako navodi dr. Slavko Sakoman, naš poznati stručnjak za droge, oko 40 posto ovisnika uvijek će se uporno vraćati uzimanju droge, ili živjeti zauvijek ovisni o nekoj zamjeni za ilegalnu drogu. Oko 30 posto ovisnika svoj će kratki životni vijek (oko 35 godina) provoditi između ulice, bolnice i zatvora. Umiru rano najčešće zbog slučajnog predoziranja, ili počine samoubojstvo, umiru od hepatitisa, AIDS-a, pogibaju u prometnim nesrećama. Ovisnici žive upola kraće od prosječnog ljudskog vijeka. Ali, ne samo kraće, nego i puno lošije. Takav je život tragičan, ne samo za njih, nego i za njihove obitelji i prijatelje.
Zašto onda, zbog dvojbenog zadovoljstva ili puke znatiželje, riskirati i uopće uzeti prvi džoint?


DROGI RECI NE I ZAISTA MISLI TAKO

Statistike tvrde da je velik broj tinejdžera bar jednom probao neku drogu. Možda si upoznao(la) nekog tko je eksperimentirao - ili si čak sam(a) dašao(la) u napast? No, bez obzira na ono što ti tko rekao, od dilera do 'prijatelja' koji te nagovara da 'samo probaš', droge su štetne - u najgorem slučaju i smrtonosne! Osim opasnosti ovisnosti i izravne štete tvom tijelu, uz droge vreba i velik rizik zaraze sidom preko injekcija ili nezaštićenog seksa dok si pod njihovim utjecajem.

Kako se pametno obraniti?
Nauči činjenice o drogama, koliko ti mogu nauditi i što moraš činiti da se držiš podalje od njih!

MARIHUANA, HAŠIŠ
Što je:
Zelena, smeda ili siva mješavina osušenog cvijeća i lišća biljke konoplje (cannabis sativa). Hašiš je jedan od jačih oblika marihuane.
Kako izgleda:
Marihuana sliči osušenom peršinu, s peteljkama i/ili sjemenkama. Hašiš podsjeća na smeđe ili crne kolačiće ili kuglice.
Kako djeluje:
THC (kemikalija iz marihuane koja utječe na mozak) remeti rad mozga, smanjuje koordinaciju, ravnotežu i vrijeme reakcije te osjećaj za vrijeme, povisuje ritam srca i krvni tlak. Popratno djelovanje: suha usta, glad, crvene oči.
Čime šteti:
Marihuanu nazivaju 'droga bijega' jer česta upotreba 'predviđa' pomak k jačim drogama. Pod utjecajem droge javljaju se problemi s pamćenjem, učenjem, razmišljanjem i rješavanjem problema. Možeš postati nespretna, čak i u hodanju, ili doživjeti napade panike ili tjeskobe. Dugoročne posljedice: Redovito uzimanje može izazvati nedostatak energije i gubitak zanimanja za vlastiti vanjski izgled i školu. Marihuana je jednako štetna za pluća kao i cigarete. Dokazano je da THC oštećuje stanice imunološkog sustava u životinja.
Rizik ovisnosti:
Psiholoska ovisnost o drogi kao o načinu bijega; s vremenom tijelo traži veću količinu za isto djelovanje; psihički simptomi pri odvikavanju.

ECSTAZY
Što je to:
MDMA, 'dizajnerska droga' koju su pripravili kemićari podzemlja.
Kako izgleda:
Bijeli prah, različite tablete i kapsule.
Kako djeluje:
Kombinacija halucinogena/stimulansa. Ecstasy je na glasu kao 'droga ljubavi' - no ona jača sve emocije, i pozitivne i negativne.
Počinje djelovati 20 minuta do sat vremena nakon uzimanja. Koža počinje svrbjeti, povisuje se srčani ritam i krvni tlak, usta su suha, ruke, noge i vilica krute, zjenice raširene, javlja se nesvjestica, zimica, znojenje i mučnina.
Kako šteti:
Ecstasy može biti pravi ubojica. Smatra se odgovornim za mnogo smrtnih slucajeva u SAD-u i Europi, a na stotine mladih je zbog njega završilo u bolnici. Razlozi: 1) Droga možda nije 'cista' jer je miješaju s drugim tvarima kao što je npr. sredstvo za uništavanje korova. 2) Ecstasy povisuje tjelesnu temperaturu pa za vrijeme plesa u pretrpanoj, zagrijanoj prostoriji može izazvati za život opasnu dehidraciju. 3) 'Natakanje' vodom da se utaži užasna žeđ ili tijelo 'zaštiti' od dehidracije može izazvati smrtonosno oticanje mozga. Kratkoročne posljedice: loša koordinacija pokreta, koja te čini sklonijom nezgodama. Nakon prestanka djelovanja: depresija, umor, paranoja, tjeskoba i smetenost koja ponekad traje tjednima. Dugoročne posljedice: nesanica, neredovite mjesečnice, oštećenja jetre i mozga. Ako se uzme zajedno s nekom drugom drogom ili alkoholom, rizici su još brojniji.
Djelovanje Ecstasyja unutar tijela vrlo je složeno i još nije potpuno istraženo. Oni koji ga uzimaju u stvari su ljudski pokusni kunići.
Kako te uništava:
Ecstasy se poizvodi kemijskim putem iz derivata amfetamina (i ljudsko tijelo ga također proizvodi - na primjer adrenalin). Osnovni sastojak je metilendioksiamfetamin - stručnjaci tvrde da je 500 miligrama te tvari (oko 5 tableta) smrtonosno. Djelovanje jedne tablete traje najviše dva sata.
Najnovije američko istraživanje provedeno na majmunima dokazalo je da uzimanje ecstasyja uništava mozak - živčane stanice kržljaju. Bilo je slučajeva moždanih udara i trajne oduzetosti. Šokantan je primjer jednog 21 godišnjeg mladića koji je dvije godine redovito uzimao ecstasy i danas su mu oduzete i ruke i noge - do kraja života je osuđen na invalidska kolica.
Narkomafija ne preza ni od čega. Već postoje pokazatelji da se u ecstasy dodaju jače droge kako bi se djecu učinilo ovisnicima.

INHALATI
Što je to:
Industrijska otapala ili otapala za kućanstvo koja se nalaze u ljepilima, razrjeđivačima boje, suhim sredstvima za čišćenje i benzinu; aerosolima, primjerice u laku za kosu, dezodoransima, boji u spreju; anestetskim plinovima kao što su eter i dušični oksid; nitritima poput amil nitrita i butil nitrita.
Kako izgledaju:
Većina je u originalnom pakiranju, kao tube za ljepilo ili bočice aerosola.
Kako djeluju:
Proizvode brzu 'pijanost' - vrhunac iza kojeg slijede pospanost, teturanje, vrtoglavica i smetenost.
Kako štete:
Iako su inhalati 'tvari koje nalazimo u kući', jako su otrovni, čak smrtonosni.
Kratkoročne posljedice: mučnina i proljev, bol u grudima, krvarenje iz nosa, umor, gubitak koordinacije, iznenadna smrt zbog otkazivanja rada srca ili gušenje zbog udisanja velikih koncentracija.
Dugoročne posljedice: trajan gubitak sluha, oštećenje mozga i koštane moždine, trajno grčenje mišića ruku i nogu, oštećenje jetre i bubrega, povećan rizik 'iznenadne smrti zbog inhaliranja'.
Rizik ovisnosti:
Psihološka ovisnost.

LSD
Što je to:
Laboratorijski proizveden halucinogen koji snažno utječe na promjenu raspoloženja.
Kako izgleda:
Nema mirisa, boje i okusa, prodaje se u listićima bugačice natopljenim određenom dozom, te u obliku tableta, kaspula, tekućine.
Kako djeluje:
Djelovati počinje nakon 30 do 90 minuta i može izmijeniti predodžbu o vremenu i prostoru oko sebe: čuješ boje, vidiš zvukove, doživljavaš i druga priviđenja, na primjer da se zidovi pomiču. Tjelesne promjene: proširene zjenice, povišen srčani ritam, krvni tlak i tjelesna temperatura, pospanost, znojenje, suha usta i drhtavica.
Kako šteti:
Kad kreneš na taj 'put', ne možeš odustati dok droga ne završi svoj 'posao' - za oko 12 sati! Učinci su nepredvidivi, ovisno o dozi i osobi koja je uzela drogu.
Kratkoročne posljedice: jaka panika, zbunjenost, duboka depresija, strah, priviđenja koja te straše. Pod utjecajem te droge dogodilo se mnogo fatalnih nesreća.
Dugoročne posljedice: halucinacije koje se pojavljuju iznenada, bez prethodnog uzimanja droge - nekoliko dana ili čak godinu dana nakon takvog 'putovanja'. Simptomi privremene shizofrenije, teška depresija.
Rizik ovisnosti:
Psihološka ovisnost; povećana otpornost tijela traži veću dozu droge za isti učinak.

AMFETAMINI I METAMFETAMINI
Što su:
Posrijedi su stimulansi koji 'zapale' mozak i središnji živčani sustav, prodrmaju srce i pluća.
Kako izgledaju:
Amfetamin - kapsule, pilule ili tablete. Metamfetamin - bijeli prah, pilula ili kamen koji podsjeća na komad parafina.
Kako djeluju:
Progutani ili ušmrcani izazivaju 'vrhunac'. Injekcije stvaraju kratak, snažan 'vrhunac', pri čemu se ubrza ritam srca, disanje i krvni tlak; javljaju se znojenje glavobolja, magljenje vida, vrtoglavica, nesanica, tjeskoba.
Kako štete:
Druga strana medalje: što ih više uzimaš, to ih više želiš!
Kratkoročne posljedice: euforija može prerasti u zbunjenost, drhtavicu, paranoju i agresiju. Rizik fatalnog otkazivanja rada srca pri velikim dozama. Jedna injekcija može izazvati moždani udar, visoku temperaturu, infarkt ili grčenje - sve može biti i smrtonosno. Ubrzan ritam srca, a povišen krvni tlak može oštetiti krvne žilice u mozgu povećavajući rizik moždanog udara.
Dugoročne posljedice: povećana vjerojatnost svega gore navedenog. Dugotrajna upotreba može izazvati i tzv. 'amfetaminsku psihozu' - priviđenja, halucinacije, paranoju.
Rizik ovisnosti:
Psihološka i tjelesna ovisnost; otpornost koja traži opasno povećavanje doze.

HEROIN
Sto je:
Droga dobivena od isušenog 'mlijeka' opijumskog maka, koji također sadrži tvari za suzbijanje boli - morfij i kodein.
Kako izgleda:
Bijeli ili tamnosmeđi prah, tvar slična katranu.
Kako djeluje:
Stimulira izljev euforije, posebno ako se ubrizga injekcijom, često uslijedi pospanost, mučnina i povraćanje.
Tjelesni simptomi: suzne oči, svrbež po tijelu
Kako šteti:
Heroin uništava tijelo i izaziva jaku ovisnost. Kratkoročne posljedice: problemi s disanjem, mučnina, povraćanje i zatvor. U kombinaciji s alkoholom posebno je lako prekoračiti dozu heroina. Rezultat - grčenje, koma, moguća smrt. Dugoročne posljedice: čirevi na koži, oštećenje žila. Ovisnici moraju uzeti drogu da bi se osjećali 'normalni'. Prekid od samo jednog dana može izazvati simptome odvikavanja - bolove, zimicu, znojenje, grčenje mišića i slabost. Nakon prekida, uobičajena doza može postati prevelika doza.
Rizik ovisnosti:
O heroinu je vrlo lako postati ovisan, psihički i tjelesno. Kako se povećava otpornost, tako ovisnik mora povećavati dozu ili učestalost uzimanja droge odnosno, prijeći s pušenja na injekcije.




Nadam se da je bilo zanimljivo....

Mnogi ce se odmah upitati: "Zasto zmije otrovnice, a ne otrovne zmije?" Izmedju pojmova "Otrovna zivotinja" i "zivotinja otrovnica" postoje razlike.

Zivotinje otrovnice su zivotinje koje posjeduju posebne sustave u kojima se otrovi proizvode i kojima otrove mogu unijeti u tijelo zrtve. Ovakve se zivotinje nazivaju fanerotoksicnim zivotinjama. Posto zmije posjeduju zube kojima unose otrov u tijelo zrtve, onda one nisu otrovne zmije, nego zmije otrovnice. Neke ribe Jadranskog mora su otrovnice, jer posjeduju bodlje kojima se otrov unosi u tijelo (primjerice, ribe iz obitelji paukovki).

Otrovne zivotinje ne posjeduju aparate za unosenje otrova, ali je jedan dio njihovog tijela otrovan (primjerice, meso nekih riba je vrlo opasno za jelo ako je nedovoljno kuhano ili peceno). Covjek se najcesce otruje njihovim otrovom ovih zivotinja jeduci njihovo meso ili neki drugi dio tijela U Japanu se svake godine nekoliko desetaka ljudi smrtonosno otruje jeduci jednu vrstu ribe koja u tijelu posjeduje izuzetno jaki otrov, a koji se unistava kuhanjem ili pecenjem. Dobro kuhana, ovakva riba predstavlja specijalitet, ali nedovoljno termicki obradjena izaziva smrt u roku od 48 sati. Ovakve se zivotinje nazivaju i kriptotoksicnim zivotinjama. U engleskom jeziku takodjer postoji razlika izmedju ova dva pojma. "Venomous animals" su zivotinje otrovnice, a "poisonous animals" su otrovne zivotinje. Medjutim, kako u engleskom, tako i u hrvatskom jeziku cesce se (iako pogresno) rabi naziv otrovne zmije umjesto zmije otrovnice.



--------------------------------------------------------------------------------

A sada se mozemo posvetiti zmijama. Od otprilike 3000 vrsta zmija koliko danas zivi na Zemlji za covjeka je opasno 10 - 12% (300 - 360 vrsta), a nekoliko stotina vrsta je otrovno, ali neskodljivo za covjeka. Posto zmije, kao i ostali gmazovi, ne mogu regulirati vlastitu tjelesnu temperaturu, najbrojnije su u tropskim i suptropskim podrucjuma gdje najniza zimska temperatura ne pada ispod 18 stupnjeva Celzija. Zanimljivo je da na svakom kontinentu broj vrsta zmija neotrovnica premasuje broj vrsta otrovnica. Izuzetak je Australija gdje je broj vrsta otrovnica daleko veci nego neotrovnica. Osim toga, u Australiji zive zmije ciji se otrov smatra najtoksicnijim medju svim zmijama.

Postoje dvije porodice zmija otrovnica: Elapidae (guje) i Viperidae (ljutice i jamicarke). U porodicu guja spadaju kobre, mambe, koraljne zmije, australske otrovnice, morske zmije, te jos neke zmije Azije i Afrike. U porodicu ljutica i jamicarki spadaju europske, azijske i africke ljutice, cegrtuse, te juznoamericke i azijske jamicarke.

Gradja otrovnih zubi i otrovnog aparata razlicita je u guja i ljutica. U guja su otrovni zubi smjesteni na prednjem dijelu gornje celjusti. Nepokretni su i, kada su usta zatvorena, smjesteni su u koznom naboru u donjem dijelu usne supljine. Osim toga, zubi mnogih guja nemaju suplji kanal unutar otrovnih zubi vec su njihovi zubi duboko uzlijebljeni. Otrovni su zubi povezani sa otrovnim zlijezdama koje proizvode otrov. Kada ovakva zmija ugrize, iz zlijezde potece otrov kroz zub (ili zlijeb) u ranu. Specijalnu prilagodbu posjeduju neke africke i azijske kobre. One zbog posebne gradje otrovnih zubi mogu strcati otrov na udaljenost i do 3 metara i tako se braniti od napadaca. Otrov ima jako nadrazujuce djelovanje na oci i, ako ga se odmah ne ispere, moze dovesti do trajne slijepoce. Posebno su po toj osobini poznate cetiri vrste africkih kobri.To su crnovrata kobra (Naja nigricollis), mozambicka kobra (Naja mossambica), crvena kobra (Naja pallida) i ringhal (Hemachatus haemachatus). I neke vrste azijskih kobri takodjer mogu strcati otrov.

Ljutice i jamicarke imaju najrazvijeniji otrovni aparat i zube. U njih su zubi takodjer smjesteni u prednjem dijelu gornje celjusti i izgledaju kao injekcijske igle, ali su pokretni. Kada nisu u uporabi, zubi su u ustima savijeni unatrag i prekriveni su zastitnim koznim naborom. Prilikom ugriza, zubi se uspravljaju i otrov iz otrovne zlijezde potece kroz zubni kanal u ranu.

Jamicarke posjeduju i specijalne organe smjestene u jamice izmedju nosnih otvora i ociju. Ti organi su termoreceptori i zmija ih koristi da u mraku pronadje toplokrvni plijen. Ovi organi spadaju medju najosjetljivije receptore u zivotinjskom svijetu i mogu registrirati temperaturnu razliku od 0,001C. Jos se uvijek ne zna kako mozak zmije rekonstruira termosliku koju stvaraju ovi organi.

Osim gore navedenih porodica, otrovne su i neke zmije iz porodice Colubridae. Ova porodica obuhvaca 60% svih zmija i u nju su razvrstane mnoge neotrovne zmije (sve nase neotrovnice spadaju u ovu porodicu). U toj porodici , medjutim, ima nekoliko vrsta zmija koje imaju uzlijebljene otrovne zube koji su smjesteni odostraga u gornjoj celjusti i ne mogu se savijati kao u ljutica ili jamicarki.

Prilikom ugriza, zmija mora cvrsto zagristi plijen i pri tome celjustima praviti pokrete kao da zvace kako bi straznjim otrovnim zubima prinijela plijen i unijela otrov u tijelo zrtve. Vecina otrovnih zmija ove porodice nije opasna za covjeka, ali postoji nekoliko vrsta koje svojim ugrizom mogu nauditi. Ugrizi boomslanga (Dyspholidus typus) i tzv. pticjih zmija (rod Thelotornis) pokazali su se smrtonosnim za covjeka. Od ugriza boomslanga umro je poznati americki herpetolog Karl P. Schmidt, a od ugriza zmije Thelotornis kirtlandii njemacki herpetolog Robert Mertens.



--------------------------------------------------------------------------------

Cesto ljudi postavljaju pitanje: "Koja je zmija najotrovnija?" Ovo bi pitanje mozda trebalo preinaciti tako da glasi: "Koja zmija godisnje ugrize najveci broj ljudi?" Naime, postoje vrlo otrovne zmije koje zive u predjelima gdje zivi malo ljudi, tako da gotovo i ne dolaze u doticaj sa njima. Dobar primjer za to je zmija pustinjski taipan (Oxyuranus microlepidota) koja zivi u pustinjskim podrucjima Australije. Ova zmija ima najtoksicniji otrov od svih poznatih zmija. Medjutim, ona zivi u udaljenim pustinjskim predjelima i nije agresivna, tako da gotovo i nema ljudskih zrtava izazvanih ugrizom ove zmije. Mnogo vise ljudi ugrizu zmije u podrucima koja su gusto naseljena ili tamo gdje zmije prilaze kucama ili stajama privucene velikim brojem glodavaca koji su vecini zmija glavna hrana. Osim toga, smrt od posljedica zmijskog ugriza ovisi i o pravilnoj medicinskoj pomoci i njezi nakon sto se je ugriz dogodio. Mnoga podrucja Afrike i Azije gdje ljudi i zmije otrovnice zive jedni blizu drugih udaljena su od vecih medicinskih centara, pa nema kvalitetne medicinske pomoci. Vrlo je tesko tocno odrediti koliko godisnje ljudi umre od posljedica ugriza, jer su mnoga mjesta gdje se oni najcesce dogadjaju udaljena i podaci o ugrizu nikad ne dospiju u javnost. Opcenito govoreci, smrtnost od ugriza je vrlo mala u podrucjima sa dobro razvijenom medicinskom pomoci (primjerice, u SAD, Australiji i u Europi), a velika u nerazvijenim podrucjima Afrike, Azije i Juzne Amerike. Iako je tesko reci od kojih zmija ljudi najcesce stradavaju, moguce je naznaciti koje su zmije najopasnije u pojedinim poducjima svijeta.

Afrika: Pretpostavlja se da dosta ljudi strada od siktavice (Bitis arietans). To je prilicno troma i nespretna zmija, ali joj je napad strahovito brz. Najcesce prilazi ljudskim naseljima zbog blizine glodavaca. Cesto odaje svoju prisutnost glasnim siktanjem po cemu je i dobila ime. Veoma je rasprostranjena u Africi juzno od Sahare i cesta je blizu ljudskih naselja. Otrov je vrlo toksican i u velikog broja nelijecenih slucajeva izaziva smrt. Medjutim, najopasnija otrovnica i vjerojatno najveci ubojica medju svim zmijama je jedna mala zmija koja se zove pjescana efa (Echis carinatus). Rasprostranjena je po citavoj Africi, na Bliskom i Srednjem Istoku, te u Aziji gdje dosize sve do Indije. Cesto zivi u blizini ljudskih naselja i to u kolonijama, tako da gdje se nadje jedna vjerojatno ima i mnogo drugih. Tony Phelps u svojoj knjizi "Poisonous Snakes" navodi da ova zmija vjerojatno ubije najvise ljudi od svih zmija. To je posljedica njenog velikog podrucja rasprostranjenosti, cestog zivota u blizini ljudi, te cinjenice da, iako mala (najveci primjeri dosizu jedva 60 cm), ima vrlo toksican otrov. Zabiljezeni su smrtni slucajevi od ugriza efe duge oko 20 cm. Efa nije plasljiva i ne bjezi nego zauzima karakteristican obrambeni stav. Ona pocinje brzo uvijati svoje tijelo tako da joj ljuske struzu jedna o drugu. Posto se na svakoj ljuski nalazi mali greben, struganje stvara poseban zvuk, karakteristican za ovu zmiju. Otrov je izuzetno toksican za covjeka. Izaziva krvarenja iz svih sluznica i sprijecava grusanje krvi tako da je moguce iskrvariti i iz, primjerice, ranica koje nastaju pri brijanju. Osim ovoga, otrov izaziva i jaka ostecenja tkiva. Usprkos pravilnom lijecenju vrlo su ceste i naknadne komplikacije djelovanja otrova, tako da smrt moze nastupiti i 15 dana nakon ugriza.

Iako gore navedene vrste ubiju najvise ljudi, stanovnici africkih sela najvise se boje crne mambe (Dendroaspis polylepis). Crnu mambu smatraju najopasnijom zmijom na svijetu. Ona naraste do 3 m duljine (neki izuzetno veliki primjerci i do 4 m!), a vrlo je brza i agresivna. Iako postoje price da mamba moze prestici auto u brzoj voznji, precizna mjerenja pokazuju da se mamba ne moze kretati brze od 20 - tak km/sat, iako je i to vrlo velika brzina za zmiju. Iako se pojedini primjerci razlikuju po svojoj agresivnosti, najagresivniji su muzjaci u proljece kada brane teritorij od drugih muzjaka. Tada i samo priblizavanje mambi na 10 - tak metara moze kobno zavrsiti. Naime, mamba se razlikuje od ostalih zmija po tome sto cesto znade prva napasti bez ikakvog povoda. Pri napadu, mamba cesto izdigne prednji dio tijela visoko iznad zemlje tako da u covjeka nisu rijetki ugrizi u glavu i vrat. Pri tome se pribilzava objektu napada velikom brzinom, poluotvorenih ustiju i duboko sisteci. Iskusni lovci na zmije kazu da se tada treba odmah baciti u stranu, jer mamba prilikom napada ne skrece i (najcesce) ne ponavlja neuspjeli napad. Zbog toga je najbolje ne priblizavati se crnoj mambi na prostoru koji nije otvoren (primjerice, u sumi). Zavrsetak napada znade biti toliko brz da objekt napada bude ugrizen 5 - 6 puta u roku od 3 - 4 sekunde, a da i ne primjeti na koja je mjesta ugrizen. Posto je mamba vrlo velika, ona ubrizga veliku kolicinu vrlo toksicnog otrova koji djeluje na zivcani sustav - zaustavlja disanje i sprijecava gutanje. Otrov ima brzo djelovanje tako da lijecenje zmijskim antiserumom treba zapoceti u roku od nekoliko minuta nakon ugriza. Nelijeceni slucajevi imaju smrtnost od 100% .

U Africi zive i tri vrste zelenih mambi. One zive najcesce u sumskim predjelima koji nisu gusto nastanjeni ljudima tako da vjerojatno ugrizu manji broj ljudi. Osim toga, za razliku od crne mambe, one nisu toliko agresivne. Ipak, bolje je ne priblizavati im se.



--------------------------------------------------------------------------------

Azija: U Aziji vjerojatno najvise ljudi strada od pjescane efe i od Russell-ove ljutice (Daboia russelli). Ona je cesta blizu sela, a aktivna je po noci. Tada se i dogadja najveci broj ugriza, jer mnogi ljudi u Indiji hodaju bosi. Otrov razara tkiva i krvne stanice, a nelijeceni ugriz najcesce ima smrtni ishod.

Vrlo opasne zmije su i kraitovi (rod Bungarus). Kraitovi uglavnom nisu dulji od 1 m, ali imaju izuzetno toksican otrov koji djeluje na zivcani sustav. Kontrastno su obojeni: najcesce su crni ili tamo smedji sa zutim, bijelim ili crvenkastim poprecnim prugama. Zanimljivo je ponasanje prugastog kraita (Bungarus fasciatus). On je po danu potpuno bezopasan. Uzme li ga se u ruku, on tada i ne pokusava ugristi nego sakriva glavu ispod savijenog tijela. Medjutim, po noci je to sasvim druga zmija. Vrlo je agresivan i odmah se brani ugrizom. Slicno se ponasaju i neke druge vrste kraitova. Veliki broj ljudi u Juznoj Aziji strada od kraitova na spavanju. U tim krajevima, ljudi na selu najcesce spavaju na podu otvorenih vratiju i prozora. Po noci su kraitovi vrlo aktivni i cesto udju u kuce u potrazi za misevima, te prilaze ljudima koji spavaju. Posto se ljudi u snu nesvjesno okrecu, cesto znaju prignjeciti zmiju koja reagira ugrizom. Sherman A. Minton Jr. u svojoj knjizi "Venomous Reptiles" navodi slucaj koji je opisao nizozemski lijecnik F. Kopstein 1932. godine: Otac i sin zajedno su spavali u kolibi. Odjednom je mladic osjetio kako mu preko ruke gmize zmija. Brzo je povukao ruku i odbacio zmiju od sebe pri cemu ga je ona ugrizla u jagodicu prsta. Zmija je pala pola metra dalje na njegovog oca kojeg je ugrizla u nogu. Oba su covjeka kasnije umrla. Zmija je bila krait.

Iako ljudi u stradaju i od Indijske kobre (Naja naja) broj ugriza je relativno mali u odnosu na brojnost populacije kobri i ljudske populacije. Razlog tome jest to sto se kobra smatra utjelovljenjem nekih indijskih bozanstava, pa mnogi ljudi paze da kobrama ne smetaju i ne naude. Cak se negdje (primjerice, u mjestu Shigali) odrzavaju festivali sa zmijama. Ljudi prije takvih dogadjaja sakupljaju kobre i nakon festivala brizljivo ih vracaju na mjesto na kojem su ih nasli.

U podrucju juzne i jugoistocne Azije zivi i kraljevska kobra (Ophiophagus hannah) koja je najveca otrovnica na svijetu. Nisu rijetki primjerci duljine 4,5 m. Posto zivi iskljucivo u sumskim podrucjima, rijetko dolazi u doticaj sa covjekom, tako da je broj ugriza ove zmije vrlo mali. Najcesce budu ugrizeni krotitelji zmija u Burmi i Tajlandu koji za svoje predstave koriste ove zmije. Ugriz je vrlo opasan, jer kobra ugrizom izluci veliku kolicinu jakog otrova. Zabiljezn je slucaj kada je kraljevska kobra ugrizla slona u kozni nabor na vrhu surle, pa je slon za nekoliko sati uginuo.



--------------------------------------------------------------------

Australija: U Australiji broj vrsta otrovnica nadmasuje broj neotrovnih vrsta zmija. Kao sto je vec spomenuto, u Australiji zivi zmija sa najtoksicnijim otrovom, ali je gotovo da i nema ugriza ljudi. Na ovom kontinentu zive iskljucivo zmije otrovnice porodice Elapidae. Tu zivi nekoliko vrlo opasnih vrsta koje cesto dolaze u doticaj sa covjekom.

Jedna od najopasnijih australskih otrovnica je taipan (Oxyuranus scuttelatus) koji naraste do 3 m. Rasprostranjen je u sjevernim i sjeveroistocnim podrucjima Australije, u podrucju tropske klime. Izbjegava pustinjska i polupustinjska podrucja. Taipan ugrizom izluci malu kolicinu vrlo toksicnog otrova. Otrov taipana je dva puta jaci od otrova kraljevske kobre, a djeluje na zivcani sustav: izaziva paralizu, poremecaje u grusanju krvi i ostecuje misicna vlakna. Pokusno je utvrdjeno da otrov dobiven jednim ugrizom moze usmrtiti nekoliko milijuna miseva. Nakon ugriza, potrebno je sto prije zapoceti lijecenje posebnim zmijskim antiserumom, jer se vrlo brzo javlja trajna paraliza i ostecenje misica. Srecom, u tim podrucjima ne zivi veliki broj ljudi tako da su ugrizi relativno rijetki. Smrtnost od nelijecenih ugriza je oko 80%.

Zmija tigar (Notechis scutatus) zivi u juznim i jugoistocnim podrucjima Australije. Posto su to dijelovi Australije koji su najgusce naseljeni, ova zmija cesto dolazi u doticaj sa covjekom. Na rubnim dijelovima Sydneya i Melbournea cesto se nadje i u vrtovima. Naraste do 1,5 m, a ima vrlo neurotoksican otrov koji izaziva i ostecenja misica i poremecaje u krvotoku. Smrtnost od nelijecenih ugriza je oko 45%. Srodna zmija Notechis ater zivi na istom podrucju i na Tasmaniji i okolnim otocima. Otrov joj ima istu toksicnost i slicnog je kemijskog sastava.

Australska smedja zmija (Pseudonaja textilis) zivi po citavoj Australiji. Iako je kolicina otrova koje se izluci pri ugrizu vrlo mala, otrov je vrlo toksican i izaziva jake poremecaju u grusanju krvi, blokira rad zivcanog sustava, te jako ostecuje bubrege. Ova zmija usmrti vise ljudi u Australiji nego sve ostale zajedno. Srodnici smedje zmije su gvadir (Pseudonaja nuchalis) i dugit (Pseudonaja affinis). I njihov otrov djeluje na isti nacin, ali im je podrucje rasprostranjenosti manje od smedje zmije, pa ljudi rijetko dolaze sa njima u doticaj.

Zmija Acanthophis antarcticus zivi po citavoj Australiji, ali izbjegava pustinjska podrucja. Iako je svojim izgledom i ponasanjem slicna europskim i americkim ljuticama, ona nije ljutica nego pripada porodici guja. Otrov joj je neurotoksican i izaziva paralizu koja, na srecu, nije ireverzibilna kao u trovanja otrovom taipana. Medjutim, nelijeceni ugrizi su gotovo svi smrtonosni, jer je otrov ove zmije cetiri puta jaci od otrova kraljevske kobre. Engleski naziv ove zmije je Death adder i iz toga mozete zakljuciti sve o njenoj otrovnosti.



--------------------------------------------------------------------------------

Sjeverna Amerika: U Sjevernoj Americi zivi 19 vrsta zmija otrovnica: 15 vrsta cegrtusa, vodena mokasina, rusoglavka, te dvije vrste koraljnih zmija. Cegrtuse, rusoglavka i vodena mokasina su jamicarke, a koraljne zmije spadaju u porodicu Elapidae. Od svih njih najpoznatije su cergtuse. Znacajne su po tome sto na vrhu repa imaju tzv. cegrtaljku koju nema niti jedna druga vrsta zmija. Cegrtaljka se sastoji od labavo spojenih suhih segmenata koze koje zmija ne odbacuje pri presvlacenju. Pri pokretanju, segmenti stvaraju poseban zvuk, karakteristican za cegrtuse. Novookocena cegrtusa nema cegrtaljku, ali je nakon 3 - 4 presvlacenja vec moze koristiti. Najglasnije su cegrtaljke koje imaju 8 - 11 segmenata. Po broju segmenata ne moze se ustanoviti koliko se je puta zmija u zivotu presvukla, jer segmenti sa vrha cegrtaljke cesto otpadaju, pa cegrtaljke mogu biti krace ili duze.

Cegrtuse mogu biti razlicite duljine. Najveca vrsta moze biti duga preko 2 m, a najmanja oko 60 cm. One zive i na najrazlicitijim stanistima, od pustinja do suptropskih mocvara. Najveca je od svih istocna dijamantna cegrtusa (Crotalus adamanteus). Najveci ulovljeni primjerak bio je dug oko 2,4 m. Ona zivi na Floridi i u nekoliko susjednih drzava. Naziv dijamantna dobila je po tome sto na ledjima ima mnogobrojne cetvrtaste sare koje oblikom podsjecaju na dijamante. Ako joj se pridje, pocinje glasno sistati i koristiti cegrtaljku, ali pri tome uvijek pokusava pobjeci u kakvo skloniste. Otrov joj nije jako toksican, ali je ubrizgana kolicina vrlo velika i, ako se ugriz ne lijeci, najcesce dolazi do smrtnog ishoda. Izbjegava blizinu ljudi, a pojacanom melioracijom i kultivacijom velikih podrucja Floride sve se vise smanjuju stanista na kojima zivi. Zato je u Americi pokrenuta akcija za ocuvanje ove ugrozene vrste zmije.

Zapadna dijamantna cegrtusa (Crotalus atrox) naraste do 2 m, a nastanjuje velika podrucja Teksasa, Novog Meksika, Arizone i Arkanzasa. Slicna je istocnoj dijamantnoj cegrtusi, ali je od nje manja i manje intenzivno obojena. Osim toga, ona izbjegava mocvarna stanista i zivi u suhim stepama i polupustinjskim podrucjima. Za razliku od istocne srodnice, ova cegrtusa ne bjezi nego se suocava sa napadacem. Zbog velike agresivnosti i podrucja na kojemu zivi (visoka gustoca ljudske populacije), zapadna dijamantna cegrtusa smatra se jednom od najopasnijih zmija SAD.

Sumska je cegrtusa (Crotalus horridus) jedina vrsta cegrtuse koja zivi na gusto naseljenom sjeveroistoku SAD. To je vjerojatno prva vrsta cegrtuse sa kojom su se susreli prvi americki doseljenici. Zivi u sumskim podrucjima, ali i u blizini rijeka i jezera. Nije osobito agresivna i potrebno ju je dosta isporovocirati da bi napala. I ova je vrsta cegrtuse ugrozena, jer se unistavaju njena stanista. Ovu vrstu cegrtuse koriste u svojim obredima sljedbenici Crkve gospodina Isusa Krista. Ugrizi medju sljedbenicima ove sekte su vrlo cesti, ali sljedbenici najceste ne traze nikakvu medicinsku pomoc, pa je broj invalidnih osoba vrlo velik.

Sve sjevernoamericke cegrtuse (osim jedne) imaju otrov u kojemu prevladavaju hemotoksicne tvari. Otrov ima jako razarajuce djelovanje na tkivo i moze izazvati gangrenu. Glavni simptomi su bol i brzo oticanje ugrizenog dijela tijela. Ponekad se mogu javiti i simptomi koji su povezani sa neurotoksinima u otrovu (promjena u percepciji boja, promjenjen okus i miris, itd). Cesta je pojava mjehura na kozi ispunjenih bistrim i krvavim sadrzajem.

U juznim dijelovima SAD uz rijeke i jezera zivi vodena mokasina (Agkistrodon piscivorus). Ona naraste do 1,5 m, a na nekim mjestima moze biti vrlo cesta. Primjerice, floridske mocvare pune su vodenih mokasina. Hrani se uglavnom zabama i ribama, ali lovi i male glodavce. Cesto se moze zamjeniti sa vodenim zmijama. Najlakse se raspoznaje po karakteristicnom ponasanju. Kada se covjek priblizi obali, sve neotrovne zmije bjeze u vodu. Vodena mokasina, medjutim, ne bjezi pred covjekom. Ugrizi ove zmije vrlo su cesti u juznim drzavama SAD. Otrov ima jako proteoliticko djelovanje i moze izazvati jaka ostecenja tkiva. Ipak, smrtni su slucajevi danas vrlo rijetki.

Rusoglavka (Agkistrodon contortrix) je rasprostranjena preko istoka SAD sve do Teksasa. Najcesce naseljava brdovita sumska podrucja na sjeveru, ali je na jugu cesta i u mocvarnim nizinama. Na istoku SAD cesto se moze naci u vrtovima oko kuca kamo dolazi iz susjednih suma. Posto je rusoglavka zastitno obojena, vrlo se tesko raspoznaje na sumskom tlu, pa je broj ugrizenih osoba na istoku SAD relativno velik. Osobito su cesti ugrizi za vrijeme vikenda, kada mnoge obitelji odlaze u prirodu. Simptomi ugriza su bol i otok. Ugriz rusoglavke nije opasan za zdravog, odraslog covjeka. Ipak se preporuca otici lijecniku, jer otrov moze imati jako proteoliticko djelovanje.

Vodena mokasina i rusoglavka imaju hemotoksicne otrove, pa je i njihovo djelovanje slicno djelovanju otrova cegrtusa.



--------------------------------------------------------------------------------

Europa: U Europi relativno mali broj ljudi strada od ugriza zmija. Razlog tome je da u Europi nema tako opasnih i otrovnih zmija kao na pr. u Africi ili Aziji. Osim toga, medicinska je pomoc i njega u gotovo svim dijelovima Europe lako dostupna, pa je moguce zapoceti lijecenje ugriza prije nego se razviju po zivot opasni simptomi.

U Europi zive samo opasne zmije otrovnice iz porodice ljutica. Vecina je europskih ljutica vrlo mala (mnoge su manje od 60 cm), pa ako i dodje do ugriza, kolicina ubrizganog otrova je vrlo mala. Sve europske ljutice imaju otrov u kojem prevladavaju hematotoksicne tvari. One izazivaju poremecaje u broju krvnih stanica, poremecaje u mehanizmu grusanja krvi, te izravno razaraju tkivo. Nakon ugriza javlja se bol i otok koji se brzo siri od mjesta ugriza. Na mjestu ugriza i u njegovoj okolini mogu se javiti i mjehuri ispunjeni bistrom tekucinom. Ako je ubrizgana veca kolicina otrova, a ugriz se ne lijeci, kao jedna od komplikacija (iako vrlo rijetko) moze se javiti i gangrena. Najcesci su ugrizi u prste ruku ili u nogu. Osobito su opasni ugrizi u glavu, vrat ili u krvne zile.

U Europi ljudi najcesce stradaju od poskoka (Vipera ammodytes), ridjovke (Vipera berus), talijanske (Vipera aspis) i spanjolske ljutice (Vipera latastei). Od svih njih najopasniji je poskok. To je ujedno i najveca europska otrovnica. Zenke narastu oko 60 cm, ali muzjaci mogu narasti i do 100 cm. U nekih je populacija zamjetna razlika u boji izmjedu muzjaka i zenki. Muzjaci su pepeljasto sivi, a zenke su najcesce smedje, sivosmedje ili crvenosmedje. Na ledjima se nalazi karakteristicna "cik - cak" linija koja je u nekih primjeraka izlomljena, te cini rombove. Na vrhu poskokove njuske nalazi se mali roscic. Poskok se hrani gusterima, malim glodavcima i pticama. Pari se u proljece, a u jesen zenka okoti 3 - 10 (ponekad i vise) zivih mladih. Nije agresivan i ako se uznemirava pocinje siktati i pokusava pobjeci. Cesto ga je potrebno jako isprovocirati da bi ugrizao. Ako, medjutim, dodje do ugriza, potrebno je potraziti lijecnicku pomoc, jer je poskok jako otrovan. Prvi simptomi trovanja su bol i(ili) oticanje ugrizenog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se siri. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1cm dugi, pa otrov moze biti unesen u misic sto ubrzava razvoj simptoma trovanja. Posto se poskoci lako odrzavaju i razmnozavaju u zatocenistvu, oni se cesto koriste kao izvor otrova za proizvodnju antiseruma.

Ridjovka (Vipera berus) je najrasprostranjenija zmija Europe i najrasprostranjenija zmija uopce. Prostire se preko citave Europe, kroz Rusiju sve do obale Tihog oceana. U Svedskoj se moze naci i u Atktickom pojasu. Nema je je u juznoj Spanjolskoj, juznoj Italiji na jugu Balkanskog poluotoka i na nekin vecim Mediteranskim otocima. To je jedna od rijetkih zmija cija je biologija dobro proucena. Voli vlaznija stanista od poskoka. Za razliku od poskoka, cesce se nalazi u nizinama, u blizini bara ili mocvara. U Alpama se moze naci i preko 2000 metara n/m. U jesen koti zive mlade. Otrov joj nije tako jak kao u poskoka, iako u nekih osoba moze doci do jacih ostecenja tkiva. Simptomi trovanja su bol i oticanje. Ugriz ridjovke uglavnom nije smrtonosan za zdravog, odraslog covjeka. Ipak, preporuca se potraziti lijecnicku pomoc.

O svim nasim zmijama otrovnicama mozete vise procitati na stranici o zmijama Hrvatske.



Nadam se da je bilo zanimljivo...

Bliži nam se i taj dan, 6.6.2006., dan kojeg se svi boje, smak svijeta...
Sniman je i triler prema klasiku iz 1976. godine, pa pročitajte o čemu se radi...

Redatelj:John Moore
Žanr: triler
Glavni glumci: Predrag Bjelac, Liev Schreiber, Carlo Sabatini, Julia Stiles
Trajanje: 110 minuta


Mnogi vjeruju da proročanstvo dano u Knjizi Otkrivenja pruža uvid u stravičnu budućnost… ili da predstavlja djeliće povijesne predaje koji su zaživjeli u naše vrijeme. Znakovi toga, tako tvrde, su svuda oko nas: teroristički napadi, vremenske katastrofe… lista je praktički beskrajna. Spomenuti odlomak se odnosi na dolazak Antikrista, obilježenog numeričkim nizom „666“: znakom Zvijeri. Antikristu će moć biti dana direktno od Sotone, kako bi na zemlji ustanovio njegovo lažno kraljevstvo, označavajući početak Apokalipse…

Robert Thorn nije svjestan postojanja takvih mračnih proročanstava. Thornu, postarijem američkom diplomatu, druge su stvari na umu. Njegova žena, Katherine, upravo je proživjela vrlo težak porođaj, i nije još niti svjesna da njihovo novorođeno dijete nije preživjelo. Slomljen gubitkom djeteta, Thorn je još više zabrinut za Katherine, koja je već doživjela dva pobačaja. Vijest o još jednom sigurno ne bi mogla podnijeti.

Svećenik u bolnici, otac Spiletto, ponudi Thornu drugo dijete, rođeno te iste noći, čija majka je umrla tijekom porođaja. Svećenik uvjeri Thorna da preuzme novorođenog dječaka kao vlastitog; Katherine nikada neće saznati, a djetešce, koje nazovu Damien, odgajali bi kao vlastitu krv i meso. Katherine prigrli dijete kao vlastito; te se čini da je Thorn donio ispravnu odluku.

Njegova diplomatska karijera naglo procvate – Thorn postaje ambasador Sjedinjenih Država za Veliku Britaniju – i obitelj se useljava na imanje nadomak Londona. No, određeni događaji, naočigled vezani uz petogodišnjeg Damiena, unose dubok nemir: Damienova dadilja počini samoubojstvo na mališanovoj rođendanskoj zabavi; čudan svećenik donosi grozna upozorenja Thornu; izlet u zoološki vrt uzrokuje paničnu mahnitost životinja; Damien postane histeričan prilikom odlaska u crkvu; a zamućeni pokreti na nizu fotografija daju naslutiti brutalne smrti.



Uznemirujući incidenti postaju sve češći, ukazujući da nešto nije u redu – jako nije u redu – sa Damienom. Tada se pojavljuje Gđa. Baylock, Damienova nova dadilja, koja se čini neobično odana dječaku. Sljedeće, nesreća pogađa mnogo bliže njihovu obitelj. No, tek puno kasnije Thorn shvaća pravu istinu: da Damien nije obično dijete; on je dugo predviđani Antikrist. Thorn je prisiljen na krajnju žrtvu kako bi spriječio neopisiv užas koji se sprema.

Proročanstvo je jasno, znakovi su nedvosmisleni: sprema se Apokalipsa. Na dan 6./ 6. / '06. predstavlja se konačno znamenje… i ostvaruju se naši najgori strahovi. OMEN 666 je suvremeni triler snimljen prema klasiku iz 1976, u produkciji Twentieth Century Foxa, sa Gregory Peckom i Lee Remick u glavnim ulogama, a pod redateljskom palicom Richarda Donnera. Sam film, poput „The Exorcist“ i „Rosemary's Baby“ prije njega, osvojio je publiku ne samo svojim šokovima i strašnim scenama, već i nevjerojatnim darom za pripovijedanje njegovih autora, te vrhunskom glumačkom ekipom. Kada je pušten u kina, originalni film je postao jedan od najvećih hitova te godine.

Redatelj John Moore smatra se jednim od većih obožavatelja tog filma. Također, shvatio je da je istraživanje prirode zla u „The Omen“ sada mnogo aktualnije nego ikada ranije, i bio je vrlo gorljiv da preuzme režiju nove verzije te priče. „Nikada ranije nije bilo toliko prikladnog trenutka za podsjetiti ljude da zlo nije niti konceptualni pojam niti teorija,“ objašnjava Moore. „Ono ima ljudsko lice i dobiva snagu kroz ljudsko djelovanje. Prava priroda zla nije nikad ranije bila toliko očita.“

„U samo posljednje četiri godine,“ nastavlja Moore, „svijet su pogodile razorne katastrofe – političke, prirodne i one uzrokovane čovjekom. Nemoguće je ne primijetiti određeni zamah u tome.“

OMEN 666 zadržao je većinu strukture i tema scenarija Davida Seltzera iz 1976. no došlo je do nekoliko bitnih promjena kako bi osuvremenili priču i likove. „Originalni film imao je jake temelje,“ kaže Moore. „No, postojale su neke stvari u kojima smo likove mogli osuvremeniti.“ U verziji iz 1976. godine, Robert i Katherine Thorn su ugodni par srednjih godina, a Robert ima iza sebe uglednu karijeru u vladinoj službi. U novom filmu, oboje su znatno mlađi. Producent Glenn Williamson objašnjava: „Osjećali smo da ako učinimo Roberta i Katherine mlađima, oni će projicirati dojam para koji tek počinje svoj uspon u životu, i u privatnoj i u poslovnoj sferi. Obrazovani su i uspješni, no istovremeno su mladi i rade vrlo marljivo na uspjehu svojih karijera i svog braka. Ta činjenica pojačava njihovu zbunjenost i šok kada počinju sumnjati, i kasnije otkriju istinu o Damienu.“

„Oni su složeni ljudi, stvarni ljudi,“ dodaje John Moore. „Sa ovakvim, pristupačnijim likovima , publika se mora zapitati, 'Ako se ovako jakom i pouzdanom čovjeku može dogoditi da posrne, moglo bi se zaista desiti bilo kome.'“ Rano u priči, Robert donese odluku iz čiste ljubavi prema svojoj ženi, koja se kasnije pokaže katastrofalnom. John Moore kaže: „Film postavlja teška pitanja: Što bi vi učinili da nekoga zaista volite? Što bi sve učinili da ih usrećite? Ono što Thorn čini – kako bi zaštitio voljenu ženu od boli još jednog pobačaja – djeluje toliko benigno. Naposljetku, ljudi stalno usvajaju djecu. No, zbog te 'nevine' laži i njegovog pokušaja da učini nešto dobro, mnogo veće zlo ima priliku ući u njegov život i ugroziti svijet.

„Na intimnoj razini radi se o tragediji, u tome kako utječe na njegovu obitelj,“ nastavlja Moore. „Na globalnoj razini pak, Robert je otvorio vrata zlu jer je, bez svog znanja, sklopio pogodbu sa vragom.“

Rub izgubljenog svijeta, Trokut smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trokut, Bermudski trokut - sve su to nazivi za imaginarno područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.

Riječ je o području Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otočje čine vrhove "vražjeg trokuta".



Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.
Bizarni događaji zabilježeni na ovom području datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade.

Let 19

Najpoznatiji, pak, događaj vezan uz Bermudski trokut - od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda - jest nestanak "leta 19". Zbilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.
Kao Bermudski trokut, ovo je područje "krstio" Vincent Gaddis u članku "Smrtonosni Bermudski trokut" što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.
I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori.

Svesvjetsko prokletstvo?
Pronalazak broda Mary Celeste bez posade također je objašnjiv: na brodu nije pronađen ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod za vrijeme oluje misleći da je Mary Celeste neće izdržati. No, ono što najviše udaljuje od misterija jest činjenica da je ovaj brod pronađen daleko od Bermudskog trokuta - čak u blizini obale Portugala. Različiti izvori, naime, različito određuju veličinu Bermudskog trokuta: ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta većeg područja. Imaginacija nekih autora u Trokut uključuje Azore i Meksički zaljev. Pripisivane su mu i nesreće koje su se zbivale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom oceanu. Po tome bi se Trokut mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom", upozoravaju "trezvenjaci".

Oni koji tvrde da činjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za zbivanja vezana uz "let 19": posadu svih pet zrakoplova činili su neiskusni pripravnici, s iznimkom vođe patrole poručnika Charlesa Taylora koji tog dana nije imao volje letjeti, pa je misiju čak htio prepustiti drugome. Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let je nastavio naslijepo, oslanjajući se na navigaciju prema zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor, dezorijentiran, usprkos upozorenjima pripravnika da je "zapad na drugoj strani", te ne prebacujući vezu na čistiju radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu, daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga su protivnici teorija o čudima u Trokutu govorili da je "jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je poručnik zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na području gdje ocean naglo ponire: unutar Bermudskog trokuta leži, naime, gotovo devet tisuća metara duboki Portorikanski rov, najdublja točka Atlantika, a avioni i brodovi koji tamo potonu rijetko se ponovno viđaju.

Zaustavljeni satovi

Što se tiče "martin marinera", aviona upućenog u potragu, za koji mnogi misle da je nestao u Bermudskom trokutu, istina je da se nije vratio: eksplodirao je ubrzo nakon polijetanja, što nije bilo neobično jer su "marineri" bili poznati po neispravnim tankovima za gorivo.
S druge strane, opet, puno je događaja koji su se zbili u Bermudskom trokutu za koje je doista teško naći ikakvo razumno objašnjenje. U to spada, među ostalima, slučaj putničkog leta National Airlinesa 727 koji je na 10 minuta nestao s radarskih ekrana na mijamijskom međunarodnom aerodromu. Po dolasku, posada je zanijekala da se bilo što čudno događalo, osim što su "deset minuta letjeli kroz laganu maglu". Svi satovi u avionu, međutim, kasnili su deset minuta, iako su ih provjerili s aerodromom neposredno prije neobjašnjivih deset minuta "prolaska kroz maglu".

Još je nekoliko pilota imalo sličnih iskustava s promjenama vremena nakon prolaska kroz iznenadne "maglice", što, naravno, diže cijenu objašnjenjima koja nisu racionalna, ali možda bolje objašnjavaju misterij Bermudskog trokuta čak i ako su suprotna prirodnim zakonima fizike. Takvo je objašnjenje na primjer ono o aberantnim energetskim poljima koja kreiraju vremenske rupe. Još jedan slučaj koji potkrepljuje ovu teoriju je onaj manje sretnog pilota po imenu Carolyn Casico i njezina putnika. Carolyn, pilot s licencijom, poletjela je na charter let do otoka Turka u Bermudskom trokutu. Kad se približila otoku, osoblje na zemlji vidjelo je njezin avion kako besciljno kruži. Radiooperater na aerodromu nije dobivao odgovore na pokušaj radiokontakta, ali je čuo riječi koje je ona izmijenila s putnikom: Ne razumijem! Ovo bi trebao biti Grand Turk, ali dolje ničeg nema. Pravo je mjesto na mapi, oblik je pravi, ali ovaj otok izgleda nenaseljen: nema zgrada, nema putova, ničega! Nakon nekoliko krugova, okrenula se i odletjela. Carolyn i njezin putnik nisu više nikad viđeni. Loše vrijeme? Vremenske rupe? Otmice izvanzemaljaca? Mnoge teorije pokušavaju objasniti događaje iz Bermudskog trokuta.

Što je istina?

Izvanzemaljci, djelovanje kristala s Atlantide, zli ljudi s antigravitacijskim uređajima i drugim čudnim tehnologijama, te vrtlozi iz četvrte dimenzije - teorije su omiljene među piscima fantastike.
Među tehnološki orijentiranima, pak, omiljene su teorije o magnetskim poljima i oceanskim flatulencijama, odnosno metanskom plinu s dna oceana. Među skepticima igraju teorije o vremenu (oluje s grmljavinom, uragani, tsunamiji, zemljotresi), loša sreća, gusari, eksplozije tereta, nesposobnost navigatora, te ostali prirodni i ljudski uzroci.
Broj brodoloma, kažu oni skloniji realističnim objašnjenima, na ovom području nije neuobičajen kad se usporedi s veličinom područja, smještajem i gustoćom prometa. Mnogi brodovi i avioni, osim toga, koji se vode kao misteriozno nestali u Bermudskom trokutu - uopće nisu bili u ovom području.



Najpoznatije nesreće u Bermudskom trokutu

Bermudski trokut je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina zrakoplova i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najčuveniji nestanak, onaj "leta 19" 1945.godine, nesreće koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su:

1918.: brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore
1941.: brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevičanskih otoka u SAD
1947.: vojni C-45, supertvrđava, nestao je 100 milja od Bermuda
1948.: četveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom
1948.: DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom
1949.: nestaje drugi Tudor IV.
1950.: golemi globemaster američkih zračnih snaga - izgubljen
1950.: američki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugačak, potonuo bez traga
1952.: britanski transportni avion york izgubljen s 33 čovjeka
1954.: Lockheed constellation američke mornarice nestao s 42 osobe
1956.: hidroavion Martin P5M američke mornarice nestao s 10 članova posade
1962.: KB-50, tanker-avion američkih zračnih snaga - izgubljen
1963.: Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugački američki teretni brod, nestao s kompletnom posadom. Nikad nisu poslali SOS niti je ikad nađen ikakav ostatak broda
1963.: dva golema stratotankera američkih zračnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi
1963.: nestaje cargo master C-132
1967.: vojni YC-122 pretvoren u teretni avion - izgubljen
1970.: francuski teretnjak Milton Iatrides nestao
1972.: njemački teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 člana posade

Posljednji nestanak

U srpnju 1997. godine na području Bermudskog trokuta britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemačkom paru čiji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Časnici s britanske fregate zamijetili su čudan izgled jahte: bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronađena odjeća, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak

Teslina tehnologija?

Naravno da ima mnogo mjesta na svijetu s opasnim strujama i problemima s određivanjem smjera, ali zašto je baš Bermudski trokut mjesto gdje se događalo toliko mnogo nesretnih slučajeva? Racionalna objašnjenja koja daju skeptici nisu svima dovoljna. Maštovitije eksplikacije puno bolje prolaze. Evo nekih. Izvanzemaljci su jedan od mogućih razloga tako čestim nestancima u Bermudskom trokutu. Antigravitacijska tehnologija ili druge energije s drugih svjetova mogle su biti odaslane ili s NLO-a, u što vjeruju mnogi od prijašnjih izvjestitelja o zbivanjima u trokutu. Također, Trokut možda krije podmorsku zemaljsku bazu za izvanzemaljce koji žele zadržati svoju privatnost i odašilju energiju koja ometa previše približena prometala. Drugi vjeruju da je fenomen Bermudskog trokuta prouzročen izgubljenim gradom Atlantidom koji je potonuo tisuće stopa ispod vodene površine. Naprednost Atlantide u doba kad je potonula počivala je na moći energetskih kristala. Moguće je da ovi kristali još uvijek počivaju na dnu oceana u nekom promijenjenom stanju odašiljući zrake energije koje ili zbunjuju instrumente vozila, ili ih sve zajedno dezintegriraju. Napokon, mnogi vjeruju da je Bermudski trokut energetsko polje koje je proizveo čovjek na osnovi tehnologije Nikole Tesle. VLF rezonantni odašiljači (tehnologija za koju mnogi vjeruju da je koristi sjevernoamerička komanda zračne obrane NORAD) imali bi antipod direktno u sredini Bermudskog trokuta. Ovaj hipotetički sustav bio bi sposoban ponovno napuniti tajne klase podmornica na električni pogon o čijem se postojanju spekulira i definitivno bi omogućili dovoljno interferencije (preklapanja valova) da izobliče signale koje avioni i brodovi stvarno šalju.

I Japan ima "vražji trokut"

Američki odbor za zemljopisno nazivlje ne prepoznaje Bermudski trokut kao službeni naziv niti vodi službeni dosje o tom području. Što o čudima Bermudskog trokuta kažu Stožer Američke obalne straže i Povijesni mornarički centar SAD-a? Bermudski ili "vražji" trokut zamišljeno je područje locirano uz jugoistočnu atlantsku obalu SAD-a, uz koje se vezuje visoka učestalost neobjašnjenih nestanaka brodova, malih plovila i zrakoplova. Bezbrojne teorije nuđene su u povijesti ovoga područja u pokušaju da se objasne brojni nestanci. Najpraktičnije su one koje se odnose na vremenske prilike i ljudske pogreške. Većina nestanaka može se pripisati jedinstvenosti prirodnog okružja na ovom području: prvo, "vražji trokut" je jedno od dva mjesta na Zemlji gdje magnetski kompas pokazuje pravi sjever. Normalno, on pokazuje prema magnetskom sjeveru. Ova razlika je poznata kao varijacija kompasa. Razmjeri ove varijacije mijenjaju se sve do 20 stupnjeva. Ako se to ne uzme u obzir, navigator se može naći vrlo daleko izvan kursa i u velikoj nevolji. Područje koje japanski i filipinski pomorci zovu "vražje more", smješteno uz istočne obale Japana, pokazuje iste magnetske karakteristike. Ono je također poznato po misterioznim nestancima. Još jedan faktor okoline je krajnje promjenjiva i turbulentna Golfska struja koja može brzo ukloniti svaki trag nesreće. Nepredvidivi karipsko-atlantski meteorološki obrazac također ima svoju ulogu: iznenadne lokalne oluje s grmljavinom i prolomima oblaka često zazivaju nesreće za pilote i pomorce. Napokon, topografija oceanskog dna varira od širokih plićina do nekih od najdubljih morskih brazda na svijetu. S međudjelovanjem snažnih struja nad mnogim grebenima topografija je u stanju neprestane promjene, stalno se pojavljuju novi navigacijski rizici. Ono što se ne može predvidjeti jest ljudski faktor. Golemi broj jahti i turističkih brodica putuje vodama između Floride i Bahama. Prečesto se ovo područje prelazi u premalim brodovima s premalim poznavanjem rizika podneblja i bez dobrih pomoraca. Obalna straža nije impresionirana natprirodnim objašnjenjima nesreća na moru. Njihova iskustva govore da snage prirode i nepredvidivost ljudske vrste udružene svake godine izrode najfantastičnije situacije i događaje.